Poezija na Vašem monitoru!
Licentia Poetica
Banner


WannaBePoet
Croblogeri
Kod mene je...
R. I. P. Toše Proeski
Blog
srijeda, kolovoz 27, 2008
Kad već mogu uglaviti lice
na to mjesto
i boriti se za zrak
dok ona sve niže spušta svoje željne prste
da se razdvoji
i pomogne mi da se cijelim ustima
obrušim na tu izgladnjelost,
na tu najintimniju od njenih glai -
zašto bih onda tražio prosvjetljenje?
Da mi nije štogod promaklo?
Jesam li zaboravio jučerašnjeg komarca
ili sutrašnjeg izgladnjelog duha?

Kad već mogu lutati ovim brdima s nožem u leđima
zarađenim izdašnim nalijevanjem Chateau Latourom
istresati srce u ovu dolinu
sa svjetlima Caguasa
i lediti se od straha dok pas čuvar
zabalavljen od bijesa izlazi iz šikare
odbijajući me prepoznati
pa tako stojimo - da - unezvijereni
i neodlučni tko će koga prvi ubiti -
i na svaki moj pokret on se pokrene
i ja na njegov,
zašto bih onda tražio prosvjetljenje?
Da nisam štogod izostavio?
Da nije postojao neki svijet što sam ga propustio prigrliti?
Neka kost koju nisam ukrao?

Kad me već Isus voli toliko da mu se krv
cijedi iz srca
dok se ja penjem uz metalne ljestve
prema toj rupi u njegovim njedrima
koja je nastala od žalosti velike kao Kina
i zalazim u najdublju odaju sav u bijelom
zaklinjući se i preklinjući Ga:
"Ne ovo, Gospodine. Ne ni onog tamo, Gospodine. Preklinjem te, Gospodine",
gledajući kroz Njegove oči
kako bespomoćni i dalje ostaju sjebani
i nježna pupava bradavica čovječanstva
biva uhvaćena pincetama
moći i mišicama moneta -
zašto bih onda tražio prosvjetljenje?
Da nisam propustio priznati kakvog žohara?
Kakvu gamad u mulju svojeg veličanstva?

Kad su "muškarci glupi i žene lude"
i svi spavaju u San Juanu i Caguasu
i svi su zaljubljeni osim mene
i svi imaju svoju religiju i svog dečka
i velikog genija samoće -

Kad već mogu sliniti nad svim univerzumima
i svlačiti ženu pogledom
i biti potrčko vlastitog urina
i nuditi svoja golema srebrna ramena
toj pribadači od Mjeseca -
Kad mi je srce slomljeno kao i obično
od nečije ljepote što se rasplinjuje nestajući
uzorak po uzorak
poput kraljevstava bez pisane riječi
i, gle, usopljen se pentram
do one postaje u jedinstvenoj intimi
Sahare
sabijajući zrak u tamnu čahuru
nenapornog zaborava -
što bih onda drhtao na oltaru prosvjetljenja?
Što bih se onda htio zauvijek smješkati?

Leonard Cohen
wannabepoet @ 13:33 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.