Poezija na Vašem monitoru!
Licentia Poetica
Banner


WannaBePoet
Croblogeri
Kod mene je...
R. I. P. Toše Proeski
Blog
četvrtak, ožujak 8, 2007
Iako sam već jednom postavio ovu pjesmu čini mi se da je danas prigodan dan da se postavi ponovno. Kao čestitka za dan žena.

Božanske žene, sva ljepota svijeta
i lavska gordost i plahota srne,
kroz vaše čari uzvišene cvjeta
u plave dane, i u noći crne.

I, kada stopom punom svetog mira
budite zemlji ritam svih otkrića,
slutim vas srcem plamenim svemira,
slutim i ištem tajnu vaših bića.

Svaka je od vas rođena da vlada,
i da za prijesto pruži mliječno dijete;
carice tijela, samo usnom sklada
i usnom želje pitam: što hoćete?

Ko će mi dati ključe vašeg čuda
i odgonetku vaše zagonetke?
Kakvo tajanstvo kriju vaša uda
i koje nade statue vam rijetke?

Božanske žene, što u snu i slavi
čekate zoru pravednih oltara,
pred vašim likom koljeno se savi,
a srce, zvučni plamen, već izgara.

Sunčane duše, zjeni poklonika
zaman vas skriva zločinačka tama;
pobožnu ljudstvu fali vaša slika,
jer vi ste Žene među Kraljicama.

Tin Ujević
zucchero @ 17:29 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 28, 2007
Otkako mi je vječni sudac
Sveznanje dao svog proroka,
U očima ja ljudi čitam
Stranice zlobe i poroka.

I objavljivat ljubav stadoh,
Nauk pravi Istine same,
Al tad su stali bližnji moji
Kamenje bijesno bacat na me.

I pepelom tad posuh glavu,
Iz grada bježah ja skitnica,
U pustinji otada živim
Na božjoj hrani kao ptica.

Čuvajuć zavjet Iskonskoga
Tu sva me bića slušat znaju,
I same zvijezde slušaju me,
Dok radosno trepereć sjaju.

A kada opet užurbano
Ja probijem se bučnim gradom,
Starci uz osmijeh samoljublja
Potomstvu zbore svome mladom:

"Gledajte: to je primjer za vas!
On ohol bješe, ne htje s nama;
Budala, htjede uvjerit nas
Da Bog mu zbori na usnama!

Gledajte, djeco, sad na njega!
Kako je tužan, glednite ga!
I blijed, i slab, i gô, i bijedan,
I kako svaki prezire ga!"

Mihail Jurjevič Ljermontov
zucchero @ 02:23 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 15, 2007
Budući da sam jučer, za Valentinovo, ostavio svoju pjesmu "Priznajem ti, draga" nisam htio na taj dan postavljati i drugu, meni iznimno dragu i odličnu pjesmu koja baš opisuje ono stanje zaljubljenosti u kojemu jesam. Iako možda već poslije svog vremena prolazi, ali pjesma je bila i ostala napisana da joj se više ništa ne može dodati.

Volim te uvijek, i kad se budiš,
I kad na licu šminke nemaš,
I kad si ljuta, i kad se čudiš,
I kad bez mene na ples se spremaš,
Uvijek te volim, hoću da znaš,
Volim te, ne znam kako da odolim,
U svakom slučaju te volim.

Volim te kad si blijeda i sjetna,
I kada bore imaš na licu,
Volim te kad si divlja i sretna,
I kad u ruci drziš pticu,
Kad ništa nećeš da mi daš,
Volim te, ne znam kako da odolim,
U svakom slučaju te volim.

Volim te uvijek, i kada sanjaš,
Kad ne pišeš mi, kad te nema,
Kada od mene stalno se sklanjaš,
Volim te kad si posve nijema,
Kad šutiš poput ribe baš,
Volim te, ne znam kako da odolim,
U svakom slučaju te volim.

Volim te uvijek, čak i tada,
Kad ne volim te, kad si sama,
Kad večer pada iznad grada,
Volim te kad se praviš dama,
Kad ne voliš me, kao sada,
U tome i jest život naš,
U svakom slučaju te volim,
U svakom slučaju te volim.

Luko Paljetak
zucchero @ 14:47 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 29, 2007
Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek šiju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat će mo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.

Konstantin Simonov
zucchero @ 23:51 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 24, 2007
Visoko vam je drvo ljubav,
K'o jablan. Više, mnogo više,
Na njegovih se vitih granah
Umjesto ptice zvijezda njiše.

I sunašce i mjesec blijedi
Tek onda cijelim žarom sijeva,
Kad preko lišća toga drva
Na žalostan se svijet osmijeva.

I blago onom kom je dano
Uživat radost a pod njime:
Je l' slijep? Tad vidi rajske bašte.
Je l' gluh? On čuje serafime.

Rikard Jorgovanović
zucchero @ 17:42 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 11, 2006
Svaki čovjek pati, al u tuđem oku
svak miran izgleda krijuć bol duboku.
Svatko sebe žali. Svatko iz svog jada
zavidi drugomu, koji i sam strada.
Ne znamo da muke u drugih postoje,
jer ih svatko skriva kao i mi svoje.
I svatko iz svoje duše ojađene kaže:
»Čitav svijet je sretan, osim mene«.
A svi su nesretni i svi, izgubljeni,
mole nebo da im sudbinu izmijeni.
Kad promjena dođe, vide za čas tili
da su samo drugu nesreću dobili.

André Chenier
zucchero @ 20:04 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 10, 2006
Čemu ta jedina suza?
Samo mi pogledu smeta.
U mom je ostala oku
Od starijeh, prošlijeh ljeta.

Mnoge joj sestrice sjajne
Tako zginuše redom.
Zginuše u noć i vjetar
S radosti mojom i bijedom.

Zginuše kao i magla
I plave zvijezdice tako,
Uz koje sam radosno pjevo,
Uz koje sam jadovno plako.

I ljubav, ah, tako moju
Vjetar je sobom uz'o!
Daj se i ti rasplini,
Stara, samotna suzo!

Heinrich Heine
zucchero @ 21:05 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, prosinac 6, 2006
Već očajan i lišen moći,
Ja nisam očekivo spas.
Tada u čemernoj samoći,
Tvoj nježni začuo sam glas.
I on je bio kao zov
Na novi put, na život nov.
I ti mi ruku svoju pruži,
I ljubav nas u jedno združi.

Kako je duga bila noć
U kojoj, draga, tebe snivah!
Već mislio sam: nećeš doć.
I rekoh: ona ti je živa
u tvojoj želji, tvome snu,
al odista je nema tu.
Zemaljskim stazama ne kroči
Ta, čije divne čekaš oči.

A gledaj: nebo sija plavlje
Otkada ugledah tvoj lik.
Ljepota, snaga, svjetlo, zdravlje
Ugušiše u srcu krik.
Očima tvojim obasjani
Protiču sada moji dani.
Raskošan, rujan, vedar, žut,
Otvara jesen za nas put

Pođimo zagrljeni ,draga,
U ovaj začarani svijet;
U ljubavi je čudna snaga,
Što korak pretvara u let.
Od poljubaca, zagrljaja
Sve oko nas je puno sjaja.
Duboka sreća svuda zri,
Jer sobom nosimo je mi.

Dobriša Cesarić
zucchero @ 22:43 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 26, 2006
Gledam te a sunce raste
I brzo će nam prekriti dan
Probudi srce i početnu boju
Da bi raznijela sva zla noćna

Gledam te i sve je golo
Vani barke nemaju vode
Treba sve reći u malo riječi
More je hladno bez ljubavi

To je eto početak svijeta
Vali će uljuljati nebo
Ti se uljuljkuješ u plahtama
I san vučeš prema sebi

Probudi se da ti slijedim trag
Imam tijelo da te čekam i pratim
Od vrata zore do vrata sjene
Tijelo da te ljubim dok živim
Imam srce da snim izvan tvoga sna.

Paul Eluard
zucchero @ 19:29 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 22, 2006
Rad sebe samog samilost me gane,
pun bolnog jada vidim život cijeli;
a kada slomljen odmorit se želim,
gledam gdje dušu bol razdirat stane.

Sav sam utučen, jerbo dobro ćutim
da moji jadi vrh svake su boli,
a gospa ona čiju milost molim
ostavlja mene u mukama ljutim.

A kada svoje njoj upravim oči,
ona mi tada prezriv pogled vrati
okrutno tako da mi srce plače.

Tad bivam lišen svake svoje moći,
a srce moje kao da će stati
s pogleda ovih što nemilost znače.

Guido Cavalcanti
zucchero @ 18:30 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, studeni 21, 2006
Kada budeš stara, sijeda i u snima,
Drijemat ćeš kraj ognja, čitajuć polako
Ispustit ćeš knjigu, sanjati o blagom
Pogledu, kog očiju ti skrivala dubina.

Voljeli su mnogi časke tvog veselja,
I ljubav im bila prava ili kriva,
Tek ti jedan čovjek dušu punu želja
Ljubio, i tugu, što ti lice skriva.

Naginjuć se tužno k žaru svog kamina,
Šapni, kako ljubav nas je ostavila,
I sad hodi iznad planinskih visina,
Gdje je posred zvijezda svoje lice skrila.

William Butler Yeats
zucchero @ 17:30 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 20, 2006
Brate, što nosiš u sebi svjetlo koje šija,
reci mi, gdje je moje? Slijep, hodam tapkajući.
Moram se kroz vjetar i kroz oluju vući,
zaslijepio me san, izludila harmonija.

To je zlo moje. Sanjati. Poezija nije
nego željezna košulja koja mi dušu steže;
tisuću njenih bodlja ranjava me i reže,
melankolija moja od njih teške kapi lije.

I tako, lud i slijep, hodam po pomrčini
gorkoga svijeta. Čas mislim: putu nigdje kraja,
a onda mi se opet sasvim kratak čini.

I u tom teturanju uzdaha i agonije
jedva nosim teret čemera i vaja.
Čuješ li, melankolija moja teške kapi lije!

Dario Ruben
zucchero @ 17:13 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, studeni 18, 2006
Ja nisam taj što pjeva
već cvijeće koje snijem
ni onaj što se smije
već vino koje pijem
ja nisam taj što plače
već ljubav koje nije.

Jacques Prevert
zucchero @ 12:28 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 16, 2006


Oslobađam te tuge za sobom, ženo, kad budem odlazio.
Oslobađam te tuge za sobom, ženo, kad ti budem dolazio
samo u trošnom obliku uspomena.

Budi vesela žena
kao u doba naših dobrih starih večerinki.
Ponekad samo pročitaj moje knjige. I — krikni.

Izet Sarajlić
zucchero @ 17:51 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, studeni 11, 2006
Vjerovah da mi svjetlost bješe dana,
a sad se vidim u tmini bez kraja.
Sunčana vatra i radost zvjezdana,
pjena ognjena, od čežnje, od sjaja.

Lagana krv i mogranj zaobljeni:
dahtanje snažno bez obrisa i sjene.
Napolju, svjetlost u svjetlost sahranjena.
Znam, samo tama obasjava mene.

Jedino tama. Bez neba. Bez zvijezda.
Bića. Oblici. Opipljiva tijela
u nutrini zraka kojem nema leta,
u nutrini stabla nemogućih djela.

Plavkasti kruži, strasti u crnini,
a zubi željni da budu obojeni.
Mrak opće mržnje svuda u mrklini.
Tjelesa kao zdenci zatvoreni.

Prostora nema. A smijehu ni traga.
Već je nemoguće letjet u visinu.
Srce bi htjelo da postane snaga
koja razgoni uzanu crninu.

Tijelo bez smjera što s talasom juri
u noć zlokobnu, u noć poharanu.
Kakva bi zraka mogla prodrijet u nju?
Tražim. Al nigdje niti traga danu.

Samo pesnice stisnute se sjaju,
blistavi zubi vrebaju iz tmine.
Zubi i pesnice svud, u svakom kraju.
Više od ruku stišću se planine.

Mutna je borba bez žeđi za zorom.
Daljinom tamni lavež odjekuje.
Ja sam tamnica s jedinim prozorom
prema samoći gdje se rika čuje.

Prozor sam otvoren koji prisluškiva
kakve to pute mračni život slijedi.
Ali u borbi ima zraka živa
što uvijek mora da tamu pobijedi.

Miguel Hernandez
zucchero @ 13:49 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, studeni 10, 2006
Takva je moja bol kad me ostavljaš,
ravnodušna bol kao pokret rukom.

Jedna je ljubav umrla, jedna ili obje,
a povrijeđenost,pratilica mrtve ljubavi,
već je s druge strane prozora.

Nato si ustala i izašla iz sobe.
Ipak je vedro svjetlo ušlo kroz okna.

Takva je dakle moja bol kad me ostavljaš
ravnodušna bol kao pokret rukom.

Karl Vennberg

(Ne bas odraz boli koje osjećam, ali nije loša pjesma.)
zucchero @ 21:58 |Komentiraj | Komentari: 0
Kad zakonom kobnim sjena kraj najavi,
stari San, ta želja i bol sve moždine,
tužan što pod svodom grobnim eto gine,
u meni sigurno svoje krilo savi.

O dvorano sjajna, gdje, zavodeć kralja,
u smrti se svojoj grče vijenci slavni,
gordost lažna što je mrak izmišlja tavni
za vid samca kojim žar vjere upravlja.

Znam da zemlja posred te noćne daljine
čudne tajne baca, po sjaju visoke,
kroz vijekove koji mrače ih sve teže.

Prostor, sebi jednak, dok raste il gine,
u toj čami valja zle vatre - svjedoke
da duh uzvišene zvijezde se užeže.

Stephane Mallarme
zucchero @ 14:01 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Da skine perje s mrzlih arkanđela,
sniježenje zuba bijelo i plameno
na plač izvora sudbom je suđeno
i na pretešku neutješnost vrela.

Da dušu svoju stopi u metale,
da oganj gvozdu da svoja svitanja,
skidahu patnje s krutih nakovanja
kovača bijesnih ruke uzdrhtale.

Pred bolnu igru oštrih trnovina
i pred zlokobnu malodušnost ruža,
pred samrt koja izjeda i boli

bačen sam evo, i ta ruševina
nit čemu služi niti mi što pruža,
već da te volim, samo da te volim.

Miguel Hernandez
zucchero @ 03:23 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 9, 2006
U ružicasti vagon sa plavim jastucima
sješćemo, zimi, pa na put!
Biće nam dobro. Gnijezdo sa ludim poljupcima
skrivaće svaki dremljiv kut.
Sklopićeš tada oči, da ne vidiš kroz prozor
sav čudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
crn demon ceri, crni vuk.
Tad će ti iznenada pecnuti obraz nešto
i sićušni poljubac vratom će tvojim vješto
potrčati, ko pauk lud.
Rekavši: "Traži", ti ćeš prignuti glavu k meni;
i tražićemo dugo tu bubu, zaneseni,
- A ona će skitati svud.

Arthur Rimbaud
zucchero @ 12:13 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
O srce, kome još otvaraš vrata?
Skoro će zima, ceste su sve tiše,
pred kuću slijeću vrana gladna jata,
I živa duša ne prolazi više.

Gdje li je ono što si ti bez mjere
sipalo svuda, nuđalo bez cijene?
Gdje vreli mošt je tvoje slatke vjere,
gdje sok je njegov, gdje njegove pjene?

Zidovi goli, okviri raznijeti,
razbita okna, čaše su ispite.
Ni jedan trag u tužnu noć ne svijetli,
trpeze velom prašine pokrite.

O srce, ti si krčma prazna, nijema,
bez kore kruha i bez kaplje vina.
Od gostiju ni jednog više nema,
progutala ih bez traga tišina.

Još jedan gost nas mora posjetiti,
al neće reći oko kojeg sata,
tražiti neće ni jesti ni piti,
samo će tiho zaključati vrata.

Alojz Gradnik
zucchero @ 03:24 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 8, 2006
Idem na prelo, na prelo,
jer dragana me ne voli više,
idem na prelo, ko ptica na vrelo —
što bješe, sad se zauvijek briše.

Predu i predu djevojke sve te
prstima sitnim tanke niti,
nit se od srca do srca plete,
u mreži će mi srce biti.

Dal' Maricu, il Baricu?
Staziku, Anku? — Riješit se ne da!
Djevojče pravo — da si mi zdravo,
odsad ću ljubit sve cure s reda.

Idem na prelo, na prelo,
jer dragana me ne voli više,
idem na prelo, ko ptica na vrelo —
što bješe, sad se zauvijek briše.

Oton Župančić
zucchero @ 21:26 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Zelena tinta stvara vrtove, šume, livade,
krošnje gdje pjevaju slova,
riječi koje su stabla,
rečenice koje su zelena zviježđa.

Pusti da moje riječi,o bijela, siđu i pokriju te
kao kiša lišća snježno polje,
kao bršljan statuu,
kao titnta stranicu.

Ruke,struk, vrat, grudi,
čelo čisto kao more,
potiljak jesenske šume,
zube koji grickaju vlat trave.

Zelene pjege, poput zvijezda, osipaju tvoje tijelo,
kao tijelo stabla u pupanju.
Neka te ne smetaju toliki sitni i svijetli ožiljci:
pogledaj nebo kako je zelenim zvijezdama tetovirano.

Octavio Paz
zucchero @ 02:57 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, studeni 7, 2006
Kako se duži moje jadno stanje
i ta lutanja mučna kako traju!
Kako se krati i primiče kraju
moje zaludno ljudsko putovanje!

Vijek je sve kraći, a jadi sve veći,
utjeha svaka gubi se i gine.
Ako mi kakva nada načas sine,
znam, varka će me velika opeći.

Trčim za dobrom, a ono mi bježi,
i napol puta izgubim mu sliku;
posrćem, padam i očaj me kida.

Kad ono žuri, moj korak je teži,
pogledam gdje je, je l' još na vidiku:
ono se gubi iz nade i vida.

Luis de Camoes
zucchero @ 13:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Ja kretah, s rukama u dva džepa šuplja;
Imao sam čak i kaput idealni;
U skitnji, o Muzo, bio sam tvoj stalni
Zatočenik što u snu cvijet ljubavi skuplja.

Rupom su zjapile hlače mi jedine.
- Bijah Palčić-sanjar što slikove ište.
Velika mi Kola bjehu konačište,
A moja sazvježda šuštahu iz tmine,

Te, uz put sjedeći u jesenje veče,
Ja ih osluškivah, pustivši da teče
Mojim čelom rosa - sok što snagom vrca,

Pa, slažući rime sred čarobne tmice,
Ja sam prebirao, ko na liri, žice
Ranjenih mi cipela - stopu pored srca!

Arthur Rimbaud
zucchero @ 02:40 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 1, 2006
Par  prigodnih ulomaka iz Hamleta:

Starost kao lopov u koraku laku
Dođe i svojim kandžama te svije
I baci te tada u duboku raku,
Pa bio ko da nije.

I starost kradom zgrabi me
U svoju krutu moć,
I spremi me za onaj kraj
U koji svi će doć.

Nek ranjen srndać suze lije,
Dok jelen zdrav se kreće;
Jer netko spava, netko bdije –
I tako vijek naš teče.

U mladosti sam ljubio, ljubio:
To biješe tako slatko;
Dosadu sam time gubio, gubio
Lijepo bi, al’ kratko.

U mladosti kad ljubljah ja,
Izgledalo je raj
Provodit dane lagodno;
No slasti dođe kraj.
zucchero @ 17:28 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Njeno je tijelo rijeka samotnica
na kojoj trepte traci mjesečine;
tri su je mreške oplele u struku,
u kružnom slijedu, kao kolobari.

Dvije labud-ptice kvase snježno perje
i nečujno se ljuljaju na valu,
i voden-ruže glavama klimaju,
al' je bjelji cvijet njezina čela.

Vi koji pijete od vode života,
drž' te se obale, podalje od vira!
Jer tamo u dubini čuda su neznana,
strave i hudobe kakvih nigdje nema.

Bhartrihari
zucchero @ 10:23 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, listopad 31, 2006
Ljubavi moje krvi, smrti živa, nijema,
zalud očekujem riječ pisanu tvoju
i mislim s cvijetom koji gubi boju,
kad živim bez sebe, bolje da te nemam.

Uzduh je besmrtan. Stijena, mira puna,
ne poznaje sjenu nit se od nje krije.
Srcu unutrašnjost odp opotrebe nije
onaj med smrznuti što ga toči luna.

No ja to potrpjeh. Razdrijeh vene za te,
a tigar i golub u tvojem struku
od bola ujeda i ljiljana pate.

Stog riječma ispuni moju ludu muku,
ili me pusti da živim u tišini,
u noći moje duše vječnoj pomrčini.

Federico Garcia Lorca
zucchero @ 11:13 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Da sam žar, ja bih da svijet vatre smlave,
da sam vjetar, olujom bih ga bio,
da sam pak voda, sve bih potopio,
da sam Bog, sve bi propalo od strave.

A da sam papa, eto sreće prave;
sve kršćane bih izvarati smio;
da sam car, znaš li što bih tada htio?
Svima bih redom odsjekao glave.

Da sam smrt, ja bih svome ocu bijesan,
i da sam život, kod njeg bio ne bih:
majku bih sličnom obdario tugom.

A da sam Cecco, ko što stvarno jesam,
sve lijepe žene uzeo bih sebi,
stare i ružne pustio bih drugom.

Cecco Angiolieri
zucchero @ 05:21 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 30, 2006
To je veći čas od sviju
kad svladamo olujine
i kada nam sred pučine
vjetrovi u krmu biju.

Još je bolje kad satrti
u kraj željen doplovimo
i svoj život zaklonimo
u zaljevu dobre smrti.

Tad nestane straha, bola,
dubine me već ne muče,
nit me smjeru puta uče
Velika i Mala Kola.

Vid mi Sjever već ne ište
nit zvijezde sred neba vedra,
još samo da spustim jedra
i uđem u pristanište.

Agrippa d' Aubigne
zucchero @ 23:13 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Snažnim bljeskom svoga božanskog pogleda
mene smrtnog tvoja nebeska ljepota
nagna da okušam što je smrt i bijeda
da bih se domog'o besmrtna života.

Duh tvoj me zanese i nebu me ote,
tvoj plamen božanski smrtnost mi sagori,
moja duša s tvojom bje puna divote:
boginjo, bozima ti me ravnim stvori.

Usnom htjedoh taći usnice crvene,
da bih, lišen smrti, ljepost vječnu brao;
ambrozija, nektar, hranili su mene,
najslađe božanstvo tad sam uživao.

Imam žrtvenike posred rajskih dvora
ko i drugi bozi, puni zlobna bijesa,
i za me se, Bože, stidi Ljubomora,
otkad zvijezdom svojom izmijenih nebesa.

Slijepi, kivni ljudi, gone me bez kraja,
Ijestvama do neba popeli se k meni:
no ja im prezirem zemlju iz svog Raja,
a uz ljepost tvoju nit' nebo ne cijenim.

Agrippa d' Aubigne
zucchero @ 21:03 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, listopad 27, 2006
Sve je neobično ako te volim,
vrtuljak što se okreće igračke i djeca.
Veče koje silazi spava u mojoj duši.

Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar,
sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti,
jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni.

Sve je neobično ako te volim:
more skida i svlači svoje plašljivo tijelo,
zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.

Ja više nisam isti, slušajuć' glas
na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša
mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu.

Tjeskoba, obična pjesma, plači ponovo
dok svoje teške vjeđe zaboravljaš u snu
poput marame na licu koje bdije.

Sve je neobično ako te volim,
ako te volim. Zagledana u nebo
ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini.

Zvonimir Golob
zucchero @ 11:39 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 25, 2006
Odvajkada na duši mojoj svira
Muzikant satir, golać, parija,
Pa kada svira, k’o iz glasovira
Utopija se diže, san, Ikarija.

O kako skladno žicu srca dira
Taj duh sa mržnjom svih barbarija!
K’o rujni zanos orgijskog putira
Do prekogroblja klikće zlatna arija.

Zatvori oči, glavicu nasloni
Na moja prsa, slatko dijete, tako,
I slušaj srce, gdje u ritmu zvoni
Naš lijepi roman burno i polako.

Zatvori oči! Već je došo Orfej,
A za njim mak u cvijetu, ljubav, Morfej.

Antun Gustav Matoš
zucchero @ 19:24 |Komentiraj | Komentari: 0
Po žitu zažarel se mak,
Po zlatu razgorel se tak
Kak rože od plamena same.

Od njih bum ja venec ti splel
I stiha na glavu ti del,
Na svilene, rudaste prame.

Vu senjah sem videl te tak,
Al' zakaj je trusil se mak,
I bila si žarka od srama?

Povedati to se ne sme.
Ti pitala ne buš, kaj ne?
Kaj bilo je, znaš ti i sama!

Dragutin Domjanić
zucchero @ 13:06 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, listopad 24, 2006
Svijet si moj misaon sjajni,
U svemu što maštam si ti:
Horizont tvoj je beskrajni,
Stojiš u zrnu što zri.

U ovci što pase si ti,
U rijeci što u more uvire:
Tek rođeni tvoji su svi,
Stojiš u svemu što umire.

U svemu, i puna nemira,
Tako isto, a različito biće!
(Bila si prvo otkriće,
Bit ćeš i konac svemira).

Stan tvoj duh je i slovo.
Duša s čulima tobom se kiti,
A vrijeme kad završi ovo,
Na nebu, na nebu ćeš biti.

Manuel Bandeira
zucchero @ 23:54 |Komentiraj | Komentari: 0
Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja
Vrijeme jedino zna cijenu što moramo je platit;
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.

Ako bismo plakali kad klaunovi počinju predstavu svoju,
Ako bismo se poticali kad muzičari sviraju,
Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja.

Nema proricanja sreće, premda,
Jer te volim više nego što mogu kazat,
Kad bih ti mogao reći, rek'o bih ti da znaš.

Vjetrovi moraju doći odnekud gdje pušu,
Razlozi zašto lišće vene moraju biti;
Kada bih ti mogao reći, rek'o bih ti da znaš

Možda ruže zaista žele rasti,
Vizija ozbiljno namjerava ostati;
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.

Zamislimo da svi lavovi ustaju i odlaze,
I svi potoci i vojnici bježe;
Zar vrijeme neće više reći nego što rekoh ti ja?
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.

Wystan Hugh Auden
zucchero @ 22:27 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Između
stabala ulicom Gobelina
Vodi me za ruku od mramora žena
Prepuna su kina nedjelja je danas
Sa krošanja ptice ljudski motre na nas
Statua me ljubi kao da smo sami
Samo slijepo dijete slijedi nas u tami.

Jacques Prevert
zucchero @ 19:02 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Ah, sve je sanja pusta,
Sve umišljeni raj;
Sve želja želju guši,
A uzdah - uzdisaj.
I u tom sva ti bajna
Života kipi slast:
Na trnu si mi cvao
I u blato ćeš past!
I što smo, srce moje,
Obilazili svud,
Sve kapale su suze
I krvca uzalud.
Ah, svagdje vara oko,
Što lažni veze san,
I slatko poji nadom
Sve - što je utaman!
Pa kad je čemer ljuta
Prenasitila grud:
Je l' igra sve to kruta,
Il ljudski privid lud,
Gdje nema nigdje svjetla,
A vjera časom mre:
Ah, srca gdje tu nema,
Ni žarke krvi, ne...
Ej, onda vidjeh vilu
Na ljudski saći put -
I žedne usne moje
Cjelivahu joj skut.
S oblaka pjesan začuh,
Da život nije san,
I ljubav da je sunce
U vječni majski dan.
Ti, milosrdna laži,
Što lanuo te raj!
Gle, omamno li sine
Tvoj kratki, kratki sjaj.
Il otrov je il melem
Taj biser s oka tvog?
- Ah, ko vjerovat može,
Tog silno voli Bog!
Pa u srce kad spomen
Svoj nokat rine ljut,
A pjesma - čedo njeno -
Ko divlja kida put,
U strahu samo pitam:
Zar to su tvoji sni?
A nešto u njoj jeca
I šapće: - To si ti!
Sve, sve je sanja pusta,
Sve umišljeni raj,
Gdje suza suzu guši,
A uzdah uzdisaj.
A ti si harfa samo,
Kroz koju tuži svijet,
I sve je tvoje cvalo
Za pogrebnički cvijet! -
Ni mislit mi se neće,
Sve pepeo gledam svud,
On zasuo je cvijeće
I zapunio grud...
A preko njega strujne
Kadikad čudan šum;
To katkad cvili srce,
A ruga mu se um.

Silvije Strahimir Kranjčević
zucchero @ 16:33 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, listopad 23, 2006
U goloj šumi, u jeseni,
ničeg u spletu granja bijedna,
već jedan list zaboravljeni,
jedan list i ptica jedna.

U pustom krilu moje duše
još jedna ljubav jadikuje,
ali jesenski vjetar puše
i ne dopušta da se čuje.

Odlazi ptica, listak pada,
ljubav se gasi od studeni.
Dođi mi na grob, ptico mlada,
pjevaj, kad stablo ozeleni!

Théophile Gautier
zucchero @ 21:35 |Komentiraj | Komentari: 0
Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam
Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim,
Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima,
Gdje sunce izlazi, gdje snivajuć bdim.

Svijet male sreće, bez površine i bez dna,
S odmah zaboravljenim čarima,
Rođenje i smrt zamršava njihove dodire
U neba i zemlje pomiješanim naborima.

Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje.
Da bi se voljelo, sve stvorih:nestvarno i što je java;
Dadoh joj njen razum, njen oblik, njenu toplinu
I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava.

Paul Eluard
zucchero @ 18:10 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
U sjećanje ja se krijem,
živjet ću od uspomene.
Nestanem li, tražite me
u praznini historije.

Život se kroz bolest javlja
i umirem živeć bolan.
U pustoš sam ići voljan
gdjeno smrt me zaboravlja.

I vas nosim, svoju braću,
da mi pustoš naselite.
Kad me mrtvim zamislite,
u ruci vam zadrhtat ću.

Dušu svoju — knjigu — sada
ostavljam vam, taj svijet pravi.
Štioče, kad iznenada
u tebi se drhtaj javi,
ja u tebi drhtim tada.

Miguel de Unamuno
zucchero @ 00:56 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, listopad 21, 2006
Dama s kavalirom,
Par iz porculana,
Svetlo se glediju
V zadnjem ognju dana.

On se nekak srami,
Ona je koketa,
Čas su predi išli
V taktu menueta.

Valjda su si šteli
Čisto malko stati
I povedat nekaj,
Kaj nî smeti znati.

On je jošče hotel
Zebrati se malo,
Ona se pogledat
Na kamin v zrcalo.

Klavesen je zaspal,
Dišala rezeda. –
Ali kaj najenput
Lica su tak bleda?

Zgasile se oči,
Nî već smeha bilo. –
To je samo sunce
Za bosket se skrilo.

Vse je v kmicu zašlo:
Park i ogenj dana,
Pak je bez živlenja
Par iz porculana.


Dragutin Domjanić
zucchero @ 22:54 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
petak, listopad 20, 2006
Jedan je zidar htio ... Snage je imao mnogo.
Htio je, zid po zid, i sve kamen po kamen,
ne bi li tako vjetru spomenik dići mogo, tom
spasiocu za buduće dane.

Htio je zgradu sposobnu za najtananije stvari.
Nije bio bez snage. O, htio je on svašta!
Kamenje od perja, mora od ptica, što ih žari
uzavrela podnevna mašta.

Smijao se. Radio. Pjevao. Ispod njegovih ruku,
snagom jačom od krila svih gromova sjajnih,
nicali su zidovi kao zamasi u muku,
ali zamasi nisu dugotrajni.

Kamen mu bi pokretač. I gora može biti,
sposobna da uzleti, ako aktivna biva.
Kamen po kamen teret je koji prati i ništi,
pa makar to bila žudnja živa.

Jedan je zidar htio... Al kamen iznenada
svu svoju strašnu snagu skupi za čas tili.
Taj stvor je tamnicu digao sebi. I tada
u nju on i vjetar srušeni su bili.

Robert Hayden
zucchero @ 13:48 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 19, 2006
Ostavih svijeću sa strane i na rubu
otkrita kreveta sjedoh posve tih,
nijem i smrknut, sa zjenom nepomičnom
uprtom u zid.

Koliko stajah tako? Ne znam; kad me pusti
ta opijenost i užasna bol,
svijeća je izdisala i smiješilo se sunce
sa balkona mog.

Također ne znam, u tim užasnim satima,
ni što sam mislio ni što proživjeh tad:
jedino pamtim da sam plakao i kleo
i u toj noći da sam postao star.

Gustavo Adolfo Bécquer
zucchero @ 14:29 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 18, 2006
U duši hranim plamen, što me svija
I srce muči, al' mi ipak prija:
To ugodna je bol, i draga mi je,
Izgubiti je! Umrla bih prije.

Al' onaj, za kim patim neće znati,
Ni glas ni oči neće znaka dati,
Jer uzdah, suza zbog tog moga jada
K'o rosa preko ruže tiho pada.

Pa da mi ljubav drugoga ne mori,
Sama je žrtva, sama sobom gori;
I dok ja patim da on mirno šeće,
Vjernost mi godi, premda on je neće.

Promatrat ću mu oči, u veselju,
Zle volje se ne bojim, krijuć želju.
Ni slutiti ne mogu veću sreću,
A ne penjuć se, niti pasti neću.

John Dryden

Nešto me sad sa ovom pjesmom i zanima. Zanima me vaša slika koju ste imali pred očima kada ste ovo čitali. Kada ste čitali cijelu pjesmu, a i sam kraj pjesme. Ono što me navelo da postavim ovo pitanje i sebi i vama. - "A ne penjuć se, niti pasti neću." - Što to znači? Je li znači da se ne trebamo penjati (voljeti, raditi, uspinjati se u bilo kakvom smislu, emotivnom, poslovnom - bilo kakvom) da ne bi pali? Kako to protumačiti? Je li to prevencija? Nesigurnost? Strah?

Treba li ostati nepomičan, možda čak na dnu, da bi se pad izbjegao? Ili je možda bolje poletjeti i pasti, zapaliti vatru pa se opeći dok se gasi? Je li bolje NIŠTA ili je možda bolje NEŠO iz čega se uči, makar da i boli? Gdje se kretati? Puzati zemljom ili letjeti oblacima? Jer, očito je, danas nitko ne zna samo hodati.
zucchero @ 14:54 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, listopad 17, 2006
Diljem dana što me svojom čamom plaši
čekam nujno veče da za me oživi
kao bokor cvijeća u staklenoj čaši
novi izgled svijeta u ženi i pivi.

Čekam varke spasa i druga obzorja
i ljepotu dima u zgusnutu plaču,
a dok snivam zelen vidik smolna borja
krvari mi srce na igli i draču.

I beskrajno slutim pogreb svoga nerva
što ne ište više duše ni naslade.
Ko mjesec na inje struji moja verva
da obaspe suze i usnule jade.

I ja žvatam ovu tugu bez granica,
i ja gutam ove suze bez imena;
ni po noći sunce, ni danju danica
nema boljih laži ni žarčih parfena.

I ja tako cvilim, tužim i uzdišem,
i ja tako crno beznadno izdišem,
a nizašto čeznem onom boljem, višem,
a nizašto stremim ovom satu tišem.

Tin Ujević
zucchero @ 13:52 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 16, 2006
Nema je ovdje, sve je više gubim
u časnom krugu kog zaborav rubi.
Oh, gipka sliko varke, varko živa,
kad kamen vida njeno lice biva.

Daj mi snage da neporočno ljubim,
dane započeo tužno. Tu se skriva
bol bez odjeka i riječ bez odziva.
O, daj mi snage nad silama grubim.

Vrati mi sličnost da usnim, dok strava
tišti mi čelo i niče na stolu,
ona je dio predjela što spava.

Pomiješana s vjetrom dok ćuti u sjaju
iscrpim budućnost u svirepom bolu
što sanja krv ljeta i pakao u raju.

Branko Miljković
zucchero @ 23:15 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
U večeri, nad restoranima,
Zagušljiv zrak je, vruć i suh,
Te pokličima vitla pjanima
Kroz proljet kasnu kužni duh.

Nad prahom, što u dalji jati se,
Gdje oko villa buja drač,
Pekare perec jedva zlati se
I razliježe se dječji plač.

I svako veče šeću s damama,
Naheriv halbcilinder krut,
Vjetrogonje po mračnim Jamama,
Za brkljama, što sijeku put.

Vesala rašlše škripe jezerom
I svud se ori ženski cik,
A mjesecu, već na sve naviklom,
S nebesa glup se kesi lik.

I svako veče drug moj jedini
U čaši odraz gleda svoj.
Tajanstveno nas piće sjedini
I rasprši nam nespokoj.

Duž stolova već čama počima;
Za konobare težak čas,
Kad pjanci se sa zečjim očima
Deru: In vino veritas!

I svako veče trenut dolazi
(Il prikaza je samo sna?)
Kad djevojka u svili prolazi
Kraj prozora, što mutno sja.

I koracima polaganima,
Dok mirluha je prati ćuh,
Do okna stigne među pjanima
I sjedne sama kao duh.

Starinom miri svila sanana
I sve treperi dahom tim:
Prstenja puna ruka tanana
I šešir s perjem žalobnim.

Kroz veo tamni zurim noćima,
Blizinom njenom zanijet sav,
Al začarano sve je očima,
I obala, i beskraj plav.

Sve tajne mi se tad otkrivaju,
Čuvarom sunca bivam ja,
I vinom što ga svi uživaju
Napaja mi se duša sva.

I nojevo već pero giba se
U mozgu mome kao vlat.
Na obali dalekoj ziba se
Očiju njenih modri cvat.

U duši mi je blaga skrovište
A ključ imadem samo ja.
Sad znam, o pijano čudovište,
U vinu da je istina!

Aleksandar Blok
zucchero @ 11:17 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, listopad 14, 2006
Kakva čudna svjetla iskre se i gasnu
u vinskome dimu mutnim vidokrugom?
Možda staklo duha u aleju jasnu
i ljepotu ostvarenu našom tugom?

Na tom brijegu suza biva čistim zvukom.
Naše vedre duše nemaju imena,
a po živcu tajna dira lakim lukom
neka tuđa slutnja, neka silna žena.

-Ne govorite mi više moju povijest
i sve drevne ljude, i sve stare stvari.
Jer će moja vila samca cilju dovest,
a on neće više biti Onaj Stari.

O tišino zvona, ljubavi parfena,
poniznosti, samoćo, čistoćo,
dušo, krotka dušo, ženo uzvišena,
ja sam za vas, za vas, ja sam za vas očo
ovim putoem krsta i hrapava trna
kojima nas bodu željkovane zvijezde,
a za nama, dolje Riječ je Bogoskrvna,
dok nad čelom samo mliječne staze jezde.

Tin Ujević
zucchero @ 12:18 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, listopad 13, 2006
Kako li bijaše slatka uz sinoćnju svjetiljku svađa,
pogrda koliki broj jezik je sasuo tvoj,
kada si srušila stol od rujnoga mahnita vina,
rukom goropadnom pun na mene bacila vrč!

Odvažno ti mi i opet na kosu moju navaljuj,
krasnim mi noktima, ded, lice obilježi ti,
grozi se da ćeš mi gorućim plamenom oči ispalit',
moju razgoliti grud zderavši odjeću svu!

Doista, u tom su istinske ljubavi sigurni znaci:
žestoke ljubavi plam ženu razjariti zna.
Pogrde ako žena razbacuje jezikom bijesnim,
ako se valja po tlu Venerin grleć kip.

Ili te, dok se šetaš, opkoljava četom čuvara,
il' k'o bakhantica tvoj mahnito slijedi put,
ako je često u strahu jer bezumni plaše je snovi,
il' joj podjaruje bijes naslikan djevojčin lik.

Pouzdan ja sam haruspik za takve muke u duši,
iz iskustva ti znam da je to ljubavi znak,
vjernost sigurna nije bez nepravde ako se prima:
s bestrasnom djevojkom noć suparnik proveo moj!

Neka mi vide vršnjaci na vratu Izgrizenom rane,
modrica neka je znak da smo uživali mi.
Hoću u ljubavi bol il' tebi zadavati boli,
suze da prolijem sam ili da zaplačeš ti.

Kada mi obrvom svojom upućuješ potajne znake,
ili mi prstima ti skrivenu bilježiš riječ.
Mrzim sne gdje uzdasi nikad ne paraju srce:
uvijek neka sam blijed kada te obuzme gnjev.

Slađa je Parisu ljubav sred danajskog oružja bila
kad je uz Tindara kćer mogao doseći slast,
dok pobjeđuju Grci, dok divlji zaostaje Hektor,
s Helenom Paris je svoj najveći vodio boj.

S tobom ću, ili s rivalima za tebe uvijek se borit',
meni se nikakav baš uz tebe ne sviđa mir.
Raduj se, jer u ljepoti nijedna nije ti ravna,
voljela ne bi da jest; s pravom si ponosna ti!

Tebi, koji si mrežu nad krevetom ispleo našim,
nikad ti majka i tast ne napuštali dom,
ako se podala tebi u jednoj ukradenoj noći,
ne misli da si joj drag, meni se svetila tim!

Sekst Propercije
zucchero @ 11:39 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, listopad 10, 2006
Šta je pjesma? - Iskra sveta,
Iz ljubavi što j' začeta,
Da nam kratki sladi vijek.

Šta je pjesma? - Moćna sila,
Iz milosti što s' razvila,
Da nam tuzi pruža lijek.

Šta je pjesma? - Trunak raja,
Kojim bolnik, sred očaja,
Blaži, guši teški jad.

Šta je pjesma? - Slatko piće,
Što nam slabo krijepi žiće,
Duši stvara sveti nad.

Aleksa Šantić
zucchero @ 02:01 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.